Izvor

Iz smrzle zemlje bije vreo vir.
Dišući teško mehurove šalje.
U pesak tone, pa ipak sve dalje
Niz trave struji kroz ledeni mir.

Kraj toplog vrela tužnih vrba red.
U vodi žedno napupele grane.
Tu nebo kada sklono je da svane
Istopi svojih mrtvih zvezda led.

Pod bistrim vrelom huji zelen tok.
Otoka mlaka u drhtaj mu staje.
Izvor je daje, a ne bi da daje,
Tečenju teži da prekrati rok.

Kida se otoka kao tanka vlat.
Zbog suše ponor od priliva jače
Guta u sebe i u sebi plače,
I ponornici muklo duži sat.

Most

Nad brzom vodom stoji kamen most
I teškim hodom gazi preko pene,
Žudeći odsev, skrivajući sene,
U zlatnu ribu svu od srebra kost.

U bistroj vodi stoji sivi stub,
Po reci su mu seni razlivene,
Iskri se odsjaj kroz sužene zene,
Sen stubnu voda valja kao dub.

Nebu pod oblak vodi beo put.
Stubovi mosta samo su mu sene.
Ne zna da s pena idu iste pene,
Već nakon cveta listak suv i žut.

Dok bistra reka roni beo put,
I njoj su strane vodom razrivene.
Izvire samo stub po stub iz mene,
I val za valom krije valu skut.

Breg

Kad je prestao da pada sneg,
A mećava je tukla noć celu,
Ugledah jutros krajinu belu,
I nad nju sjajan isplovio breg.

Dok dečak bejah često mi u san
Taj ledeni breg doći je znao,
Opasnosti pun, a nimalo zao,
Da srce takne na sutrašnji dan.

I kad u osvit granu prvi zrak –
Do smiraja sam nad burom bdeo –
I vetar magle raznese veo,
Kako probija videh mrkli mrak.

Gledah tek jutro jedno gde kroz mraz
U suncu gori sav, al ga ugasi
Oblak gradni, pobledeše vlasi,
Od sna ne pređe do nas više jaz.

31. decembar 2002. godine

Slap

Sa vrha sleće strmoglavce slap.
Na vrutku niko pio mu nije,
A dubok bezdan uvir mu krije,
Donose vetar tek po koju kap.

Svakog bih proleća da gasim žeđ
Snežnicom naglo kada poteče,
Dok mu razvigor ne dahne veče,
No platno stene sve je zmajska gleđ.

Čim stupim preko vetar mi na mah
Kapima mrzlim probode oči,
Začujem kako udes mi toči
Naglavce bezdnu, a sreću u prah.

Verem se stalno na krš pod njim ljut,
Na sve četiri i na dve noge.
I ma sve manje u njih je sloge,
S proleća tamo odvuče me put.

Na sv. Ignjatija Bogonosca 2002. godine

Kam

U klancu o siv spotakoh se kam.
U prah se skrio uskoga puta,
Dečak sam bio koji sam luta,
No znah da nešto treba da mu dam.

Dotle kad dođeš nemaš više kud:
Na njemu su se lomila kola,
A meni prebi nogu do bola,
Bezdan dole, a stenje gore svud.

Taj hajduk gorski bio mi je drug,
On uze danak u mojoj krvi,
A meni zadao je bol prvi,
Prisnosti našoj da popuni krug.

U bespuću juče tražio sam smer,
Kad na zaraslu stazu sam stao,
Poznah mesto na kome sam pao,
Iz stene mlad je ponikao cer!

Bor

U dva se stabla beli diže bor.
Jedno je grom opalio celo,
Dažd zgasnu drugo nagorelo,
Zdravo da stane pod Božiji dvor.

Kad dete bejah slušah kako ćuk
Jednolik poj ponavlja sa bora,
Ko sav je uvo taj u san mora,
Da mrtvi pokoj zavlada kroz muk.

Još mi za život jemče i za smrt
Dva stabla, dve sudbe, koren jedan,
Kad mislim da li život je vredan
I da l’ dostupan je rajski vrt.

Na stablu zelenom veverica dar
Uzima uvek iz Božije ruke,
S uvelog cepam luč uz mnogo muke,
A dom mi grozi mog ognjišta žar.

Led

Poda mnom lane pukao je led,
Kad na vir stadoh skriven u snegu,
A on me snažno zavrte ka bregu,
Nad sobom videh lik u ledu bled.

Ni živ, ni mrtav svetom idem sad,
Otkad iz njega izvuče me sila
Što se u njemu od iskoni krila
I gledala moj dečački je jad.

Za službu da l’ vrag kupi me il Bog
Nisam znao celo ovo leto,
Dok zima opet ne sledi sve to:
U viru senku dečjeg lika mog.

U reci zimus vrebah svaki dan
Da iz leda prhne dečje lice
Bezbrižno poput lastavice
Iz sleđenoga zla i dobra van.

Na sv. Jefrema Sirina 2003. godine

Lik

U kamen, kažu, urezao lik
Gore je gde više nema puta
Morski val koji sad drugde luta
I sve oblike u svoj menja krik.

Čuo sam ga u dubokom snu
Koji rod naš izdaleka krenu
Da smerno stane pod tu stenu
I gleda nad se i ono na dnu.

Malo ko od nas ugrabi mu čas
Kad vidljiv je da mu lice vidi,
Nevinog gleda svak mu se stidi,
Stisne uši kad jak mu čuje glas.

Brdom, pod kojim seo je naš grad,
Godinama lutam nasumice,
Pazim da mu ne stanem pred lice
Jer zgromiće me skupljenog u jad.

Žal

Pred sneg u srce ulete mi žal,
Uzdah dubok opojnoga glasa,
I dušu mi do dna ustalasa,
Da s krikom u vis prhnu iz nje ždral.

Dahom se mojim crni greje kos
I žutokljun nariče bez stida,
Gde letos klikta ždral, on sad vida
Rane od mraza i duva kroz nos.

Taj dobri tuge u sumraku dah
Iz sna budi groblja i junake,
Kojih strah beše od smrti lake
I rodu s trudom daše se na mah.

Prvo je sunce, te odlete kos,
Pa žalopojka mora da mi stane.
Kad zvezda s neba još jače grane,
Sa ždralom u žar i ja stupam bos!

Hum

Pred veče dođoh na očev hum
I groblje naših kolena triju,
Mada nas nema na broju sviju,
Jer smo i tuđih ponornica šum.

Na zadušnice poznati nas zvuk
S vrha jele ponikle iz groba
Zovne jednom u godišnje doba
Ko vrabac, svraka, grlica il ćuk.

Vrba na tle spušta svoj rujni prut.
Pod njom se dečak vrti kao čigra.
Nad grobljem sunce u padu igra.
U vazduh šibne samo još trag žut.

S brda nas nadrasta mrtvački grad,
Gde se od senki uspomena živi.
Ne pitam više za šta smo krivi.
Upao trbuh groba sluti glad.

Zimske zadušnice 2003. godine

Hrid

Sama u nebo stremi sura hrid.
Retko je ipak probija bilje,
Vili je ono samo za milje,
Stupiš li gore, oštar gaziš brid.

Na usponu grom oborio bor,
Purpur ga kiti sitnoga cveta,
Truo ga hrani bor s onog sveta.
Majčina dušica diše kroz čvor.

Čim opojno me zapahne taj vrt,
Na prvi uzdah mu se predam,
Bez straha u dubinu gledam,
Kušam život, al okusim i smrt.

Tu videh jednom nedostupan cvet.
Opet ga nigde ne sretoh više,
Boje i lik mu zaborav briše,
Al miris njegov osta meni svet.

Sjaj

U mrkloj tami sav me obli sjaj
Cvetova mnogih kao šum voda
U koji prhnu na vreme roda
Prolećem zimski odjuživši kraj!

Kao što ikone u hramski mrak
Zrače svetlost svih svojih boja –
Tako prosunčana bi tmina moja,
Cvetnoga svetla upiv svaki trak.

Iz srede vetar nosi trešnje sjaj
Laticama što iskre iz kala,
Poput duge blesne vatra lala,
I trave tamno osvetle mi raj.

Sprao je sav onaj sjaj u svoj cik
Dan tmuran iz kog su lile kiše,
Tek u plodu tame nema više,
U njoj mrkloj u sjaj zri mi lik.

Proleće 2004.

Sklad

Dok zalud okom tražio sam sklad,
U dušu mi uđe metež spolja.
Tako da me prođe dobra volja,
Jer sretah svuda tek čemer i jad.

Kasno sklopih oči za taj večni boj,
Te mi srce njegov otpad tače;
U mašti truli, da izbije jače,
Duševnih muka umnoživši roj.

Nesuglasja sveta poveže mi hod,
Dok me gone načela u svađi,
Slogu sanjah, kada bejah mlađi,
Život mi prisan beše kao rod.

Kad bolno jeknem svud nastane muk,
Jer sad svako samom sebi vrisne.
Ipak titraj duše meni prisne
Sazvučja opšteg naznačiće zvuk.