Izvor

Iz smrzle zemlje bije vreo vir.
Dišući teško mehurove šalje.
U pesak tone, pa ipak sve dalje
Niz trave struji kroz ledeni mir.

Kraj toplog vrela tužnih vrba red.
U vodi žedno napupele grane.
Tu nebo kada sklono je da svane
Istopi svojih mrtvih zvezda led.

Pod bistrim vrelom huji zelen tok.
Otoka mlaka u drhtaj mu staje.
Izvor je daje, a ne bi da daje,
Tečenju teži da prekrati rok.

Kida se otoka kao tanka vlat.
Zbog suše ponor od priliva jače
Guta u sebe i u sebi plače,
I ponornici muklo duži sat.

Most

Nad brzom vodom stoji kamen most
I teškim hodom gazi preko pene,
Žudeći odsev, skrivajući sene,
U zlatnu ribu svu od srebra kost.

U bistroj vodi stoji sivi stub,
Po reci su mu seni razlivene,
Iskri se odsjaj kroz sužene zene,
Sen stubnu voda valja kao dub.

Nebu pod oblak vodi beo put.
Stubovi mosta samo su mu sene.
Ne zna da s pena idu iste pene,
Već nakon cveta listak suv i žut.

Dok bistra reka roni beo put,
I njoj su strane vodom razrivene.
Izvire samo stub po stub iz mene,
I val za valom krije valu skut.

Breg

Kad je prestao da pada sneg,
A mećava je tukla noć celu,
Ugledah jutros krajinu belu,
I nad nju sjajan isplovio breg.

Dok dečak bejah često mi u san
Taj ledeni breg doći je znao,
Opasnosti pun, a nimalo zao,
Da srce takne na sutrašnji dan.

I kad u osvit granu prvi zrak –
Do smiraja sam nad burom bdeo –
I vetar magle raznese veo,
Kako probija videh mrkli mrak.

Gledah tek jutro jedno gde kroz mraz
U suncu gori sav, al ga ugasi
Oblak gradni, pobledeše vlasi,
Od sna ne pređe do nas više jaz.

31. decembar 2002. godine

Slap

Sa vrha sleće strmoglavce slap.
Na vrutku niko pio mu nije,
A dubok bezdan uvir mu krije,
Donose vetar tek po koju kap.

Svakog bih proleća da gasim žeđ
Snežnicom naglo kada poteče,
Dok mu razvigor ne dahne veče,
No platno stene sve je zmajska gleđ.

Čim stupim preko vetar mi na mah
Kapima mrzlim probode oči,
Začujem kako udes mi toči
Naglavce bezdnu, a sreću u prah.

Verem se stalno na krš pod njim ljut,
Na sve četiri i na dve noge.
I ma sve manje u njih je sloge,
S proleća tamo odvuče me put.

Na sv. Ignjatija Bogonosca 2002. godine

Kam

U klancu o siv spotakoh se kam.
U prah se skrio uskoga puta,
Dečak sam bio koji sam luta,
No znah da nešto treba da mu dam.

Dotle kad dođeš nemaš više kud:
Na njemu su se lomila kola,
A meni prebi nogu do bola,
Bezdan dole, a stenje gore svud.

Taj hajduk gorski bio mi je drug,
On uze danak u mojoj krvi,
A meni zadao je bol prvi,
Prisnosti našoj da popuni krug.

U bespuću juče tražio sam smer,
Kad na zaraslu stazu sam stao,
Poznah mesto na kome sam pao,
Iz stene mlad je ponikao cer!

Bor

U dva se stabla beli diže bor.
Jedno je grom opalio celo,
Dažd zgasnu drugo nagorelo,
Zdravo da stane pod Božiji dvor.

Kad dete bejah slušah kako ćuk
Jednolik poj ponavlja sa bora,
Ko sav je uvo taj u san mora,
Da mrtvi pokoj zavlada kroz muk.

Još mi za život jemče i za smrt
Dva stabla, dve sudbe, koren jedan,
Kad mislim da li život je vredan
I da l’ dostupan je rajski vrt.

Na stablu zelenom veverica dar
Uzima uvek iz Božije ruke,
S uvelog cepam luč uz mnogo muke,
A dom mi grozi mog ognjišta žar.

Led

Poda mnom lane pukao je led,
Kad na vir stadoh skriven u snegu,
A on me snažno zavrte ka bregu,
Nad sobom videh lik u ledu bled.

Ni živ, ni mrtav svetom idem sad,
Otkad iz njega izvuče me sila
Što se u njemu od iskoni krila
I gledala moj dečački je jad.

Za službu da l’ vrag kupi me il Bog
Nisam znao celo ovo leto,
Dok zima opet ne sledi sve to:
U viru senku dečjeg lika mog.

U reci zimus vrebah svaki dan
Da iz leda prhne dečje lice
Bezbrižno poput lastavice
Iz sleđenoga zla i dobra van.

Na sv. Jefrema Sirina 2003. godine