Hum

Pred veče dođoh na očev hum
I groblje naših kolena triju,
Mada nas nema na broju sviju,
Jer smo i tuđih ponornica šum.

Na zadušnice poznati nas zvuk
S vrha jele ponikle iz groba
Zovne jednom u godišnje doba
Ko vrabac, svraka, grlica il ćuk.

Vrba na tle spušta svoj rujni prut.
Pod njom se dečak vrti kao čigra.
Nad grobljem sunce u padu igra.
U vazduh šibne samo još trag žut.

S brda nas nadrasta mrtvački grad,
Gde se od senki uspomena živi.
Ne pitam više za šta smo krivi.
Upao trbuh groba sluti glad.

Zimske zadušnice 2003. godine